Sa puno tišine i ćutanja,neveštim skrivanjem pogleda,učenici trećeg jedan odeljenja prokupačke Gimnazije iskazali su osećanje tuge zato što im profesorka srpskog jezika Ljiljana Bulajić neće predavati u četvrtom razredu,jer odlazi u penziju. Da su rastanci teški,videlo se u očima ovih učenika,jer ih je ona,najpre kao pedagog,a onda predmetni nastavnik,pored redovnog gradiva učila i lekcijama života.
Od prvog dana kad su primljeni pod okrilje ove velike ustanove,kada su prvi put seli u školske klupe sa izmešanim osećanjima ponosa i straha,bili su upozoravani na ponašanje,obaveze i odgovornosti koje nosi njihov novi položaj. Niko ih od tih novih lica nije utešio,ohrabrio i objasnio svrhu školovanja,niti pokazao da ih razume kao profesorka Bulajić. Ovo su istkli učenici ovog odeljenja,koji su prilikom naše posete imali poslednji čas kod nje.
– Odlazim puna srca radosti,ali i tuge. Radosti što sam provela svoj životni vek među mladim ljudima,a tuge što se rastajem od dece. Pamtiću ovaj svoj rad po osećanju koje se pojavi kad ulazim u učionicu. To je jedinstveno osećanje odgovornosti i radosti što susrećem toliko pari očiju koje gledaju u mene. Kao i to što ću verovatno ja podstaći neku novu radost,to je generalno ono što ću odneti iz svog radnog veka i što ću večno pamtiti,rekla je profesorka srpskog jezika Ljiljana Bulajić.
Ona je deci bila ne samo profesor,već i prijatelj koji im je ukazivao na greške,kako ponovo ne bi pravili iste.
– Ona nas je naučila da budemo dobri ljudi,da razumemo jedni druge i da praštamo. Sa njom smo kroz poznata dela naših i svetskih pisaca saznali mnogo toga o životu. Trudićemo se da sve to što smo od nje naučili i primenimo u životu,kako bi imali što manje teškoća,rekla je učenica ovog odeljenja Mia Marić.
– Mi smo grešili mnogo,počev od nepročitane lektire,nenaučenih pesmica,nenapisanih domaćih zadataka. Međutim,gotovo uvek ona nam je opraštala uz mudre reči koje su nam ukazivale na propuste,dodala je Marina Rankić.
Nesumnjivo je da je za 40 godina rada profesorka Ljiljana Bulajić postigla mnogo i da sasvim zasluženo ide u penziju,ali i njena i tuga dece kojoj je predavala je neopisiva i velika. Svoj radni vek započela je još davne 1974. godine,najpre u Poljoprivrednoj školi „Radoš Jovanović Selja“,a potom od 1986. u Gimnaziji,za koju je,kako kaže,vežu najlepše uspomene i sećanja.
– Škola će mi nedostajati svakako mnogo. Igrom slučaja ja sam rođena u školskoj zgradi,jer su moji roditelji bili učitelji. Mladim kolegama bih poručila da vole decu,jer ona su uvek ista,a mi se menjamo. Učenicima bih rekla da je suština njihovog školovanja sticanje znanja i ljubavi prema knjizi,naglasila je Bulajić.
Ona je istakla da će vreme koje je u školi darovala deci posvetiti svojim unucima i da će se,po ko zna koji put,vratiti čitanju omiljenih ruskih klasika Tolstoja i Dostojevskog.
– Interesovaću se ivek za moje učenike,ali praznine će biti,jer neću biti sa njima svakodnevno. Neki deo toga mora da ostane,jer se ne može svaka praznina ispuniti,podvukla je profesorka srpskog jezika u prokupačkoj Gimnaziji Ljiljana Bulajić.